1. Rokovi ograničenja potraživanja prema CMR konvenciji
Prvi, najvažniji problem u pogledu ograničenja potraživanja u međunarodnom transportu je da se proveri koji propisi se primenjuju na određenu uslugu.
Prema članu 1 CMR konvencije, primjenjuje se na „svaki ugovor o prijevozu robe cestom za iznajmljivanje ili nagrađivanje vozilom, bez obzira na mjesto prebivališta i državljanstvo stranaka, ako se mjesto prihvatanja pošiljke za prijevoz i mjesta predviđena za njegovu isporuku, kako je navedeno u ugovoru, nalaze u dvije različite zemlje, od kojih je najmanje jedna država ugovornica“.
Stoga, da bi se odredbe CMR konvencije primenjivale na određeni ugovor o prevozu, dovoljno je da se mesto utovara ili istovara robe nalazi, na primer, u Francuskoj, Nemačkoj ili drugoj zemlji koja je strana ove konvencije.
Glavni rok zastare za potraživanja koja mogu nastati iz prevoza koji podleže ovoj konvenciji je1 godina. Međutim, u slučaju zlonamjerne namjere ili grubog nemara, rok zastare se produžava –to je 3 godine.
Prilikom analize termina loše namjere ili nepažnje, treba se zapitati – kada se to događa? Pa, u predmetnom pravnom aktu, direktno nam je naznačeno da je u situaciji u kojoj je došlo do zlonamerne namere ili nemara, sud koji se bavi slučajem odgovoran za analizu i ispitivanje ovog pitanja.
U skladu sa presudom Apelacionog suda u Białystoku od 25. juna 2019. godine, ref. 16/19: „Ne postoji pravna definicija zlonamerne namere ili nepažnje koja se izjednačava sa zlonamernom namerom. S tim u vezi, mora se uputiti na sudsku praksu prema kojoj se imputacija nemara određenom licu smatra opravdanom ako se tolice ponašalo na određenom mjestu i u određeno vrijeme na način koji odstupa od mjere dužne marljivosti koja se primjenjuje na njega. Gruba nemarnost, s druge strane, shvata se kaonepoštovanje minimalnih (elementarnih) pravila pravilnog ponašanja u datoj situaciji. Pripisivanje krivice u tom obliku osobi stoga se određuje njegovim ponašanjem u određenoj situaciji na način koji odstupa od mjere minimalne marljivosti.
U tom smislu, valja napomenuti da se u skladu sa odredbama Građanskog zakonika, viši kriteriji due diligence primjenjuju na osobe koje obavljaju poslovnu djelatnost:
Dužna marljivost dužnika u vezi sa njegovim poslovnim aktivnostima utvrđuje se uzimajući u obzir profesionalnu prirodu te aktivnosti. (član 355 stav 2 Građanskog zakonika).
Kao primjer grube nepažnje u obavljanju transportnih usluga, može se dati sljedeće:
- zahtjev prijevoznika nezakonitog zaloga na robu,
- kršenje drugih odredaba ugovora, npr. u vezi sa zabranom podugovaranja robe ili zabranom ponovnog utovara na drugo prevozno sredstvo,
- kršenje pravila prevoznika u vezi sa bezbednošću ili higijenom prevoza.
Kada računati rok zastarevanja?
U skladu sa članom 32 CMR konvencije, rok zastare glasi:
- u slučajevima delimičnog gubitka, oštećenja ili kašnjenja u isporuci – počevši od datuma puštanja robe,
- u slučaju potpunog gubitka, od tridesetog dana po isteku ugovorenog roka isporuke ili, ako nije dogovoren datum, od šezdesetog dana nakon prihvatanja robe od strane prevoznika,
- u svim ostalim slučajevima, od isteka tromesečnog perioda od dana zaključenja ugovora o prevozu.
Napomena – „svi ostali slučajevi“ navedeni u tački 3. uključuju, između ostalog, zahtjev za isplatu tereta prijevozniku. To znači da, po pravilu, ima duži period za sprovođenje svojih potraživanja (ukupno15 meseciod dana zaključenja ugovora o prevozu) od pošiljaoca za ostvarivanje prava na štetu (kašnjenje, gubitak, oštećenje robe).
S druge strane, zahtjev prijevoznika protiv drugog prijevoznika je vremenski ograničen godinudana nakondatuma isplate naknade nosiocu prava ili datuma donošenja sudske odluke (članak 39. stavak 4.
Ono što je važno – dan naveden kao polazna tačka za period zastarelosti nije uključen u period zastarevanja.
Važnu funkciju u vezi sa ograničenjem potraživanja obavlja pisana žalba, jer suspenduje rok zastare do datuma kada prevoznik pismeno odbije žalbu i vraća dokumente koji su joj priloženi. U situaciji kada je žalba prihvaćena samo delimično, rok zastare se nastavlja samo za njen deo koji ostaje u sporu.
Veoma je važno pratiti period ograničenja u međunarodnom pravu, jer se tvrdnja koja je vremenski ograničena više ne može podići – čak ni u obliku međusobne akcije ili prigovora.
